Lukin orkestar ne svira tango

Rusija 2018 22. lip 20189:34 > 9:34
Privatna arhiva

Oko 8.30 u petak ujutro mrtvi umorni smo moj dobri kolega Darko i ja ušli u naš moskovski stan.

Na putu smo bili gotovo dva dana bez spavanja i u slijedećim danima ćemo kroz naše blogove sređivati impresije tog zanimljivog puta, ali prije nego zaklopim oko i pokušam uhvatiti barem malo sna za nastavak zanimljivog nogometnog dana moram s mojim najdražima, našim vjernim čitateljima podijeliti barem djelić atmosfere iz Njižni Novgoroda.

Neću vas puno zamarati čisto nogometnim detaljima susreta s Argentinom; niti sam ja Tomislav Ivić, niti je to sada više toliko važno. Recimo samo da je igra hrvatske reprezentacije bila upravo onakva kakvom sam je zamišljao. U blogu nakon utakmice protiv Nigerije rekao sam da smo posao odradili vrlo korektno, ali i kako će Dalić u slijedećim utakmicama morati podići ulog. Iznimno sam zadovoljan da je to upravo i napravio. Nadam se da se u narednim susretima neće pokazati kako sam se prevario. Bilo kako bilo, mislim da Hrvatska najzad, nakon dugo vremena, ponovno ima izbornika koji zna što radi i da bi ovo moglo biti nešto veliko (ako već nije).

Argentina sinoć nije mogla napraviti apsolutno ništa, što god pokušali nije bilo dobro. Ne zbog toga što Messi i društvo ne znaju igrati nogomet, već zbog toga što im to nije dozvolio protivnik. Dirigent Luka i ostatak hrvatskog orkestra savršeno su odsvirali od prve do posljednje note s tim da se argentinski tango nije mogao niti čuti. Nisam htio nikoga posebno isticati, no posebno mi je drago, te ne mogu odoljeti a da ne istaknem poseban doprinos Messijeva klupskog suigrača, Ivana Rakitića, koji je sinoć bio maestralan. Sad moram s vama podijeliti i nešto što do sada nigdje nisam napisao, te nisam mislio niti napisati, no ako je nekad bila prigoda za to, onda je to sad i ovdje. 2006. godine kratko vrijeme sam proveo u jednoj dnevnoj novini, te sam došao na ideju da napravim reportažu o dvojici hrvatskih švicaraca koji su te sezone igrali u Baselu. Mladen Petrić u tom je trenutku tek kročio u kockasti dres, a jedan mladi talentirani igrač tek je trebao odlučiti hoće li nastupati za Hrvatsku ili Švicarsku. Stigao sam u dom Rakitićevih, nedaleko od Basela i pitao Ivanova oca zna li za koga će njegov sin igrati, tih je dana to pitanje bilo vrlo aktualno, a Ivan se nije izjašnjavao. “Dođi samnom”; rekao je Luka i poveo me u lokalni klub kojega je i on, između ostalih vodio. Nije rekao niti riječi, samo me proveo kroz prostorije u kojima se nalazila prava mala riznica raznih novinskih članaka, grbova i memorabilija iz hrvatskog sporta. Odmah mi je sve bilo jasno, a Luka je rekao: “Nismo dvojili niti jednoga trenutka, znali smo za koga će Ivan igrati. Neka se Švicarci malo nadaju, ali na kraju ćemo ih razočarati”. I dobro je da je tako i bilo!

Da je Luka, u suradnji sa svojim sinovima donio drugačiju odluku, Ivan bi možda večeras igrao protiv Srbije. Kad smo već kod toga, Ivan sam često voli istaknuti kako ima puno prijatelja u redovima srpske reprezentacije, počevši od izbornika Mladena Krstajića s kojim je dijelio svlačionicu u Schalkeu. Nakon pobjede Hrvatske nad Argentinom čitao sam komentare teksova na našem srpskom web site-u i moram reći kako sam iznimno zadovoljan da su gotovo svi ne samo korektni, već iskreno srdačni. Drago mi je da pomalo, mislim, ipak vadimo glavu iz pijeska i postajemo svjesni da smo premali da jedni drugima stavljamo klipove u kola, već da bi se trebali pomagati. Ako ne iz ljubavi, onda barem iz koristi. Iako, primjeri naših reprezentativaca pokazuju da nije samo korist u pitanju. I zato, sviđalo se kome ili ne sviđalo; na kraju ovoga komentara velike hrvatske pobjede, želim svu sreću Srbiji večeras i da se vidimo u međusobnom polufinalu.