Real Madrid je prvak Europe i to je sasvim u redu…

Saša Ozmo 21. svi 201818:30 > 18:33
Turkish Airlines EuroLeague

Somos campeones, campeones, campeones, campeones! Orilo se svlačionicom Real Madrida poslije “la decime“, desete titule prvaka Europe u povijesti. Lako je ne podnositi ovaj tim, ali ga je još lakše voljeti, objasnit ću vam i zašto, samo mi obećajte da ćete čitati sljedećih pet minuta. Do sedam, OK.

Zbog Felipea Reyesa. U redu, imao je prljavih poteza tijekom karijere, ali budite svjesni da čovjek ima 38 godina i da je i dalje konkurentan na najvišoj europskoj razini s 204 centimetra i takvim stilom igre. Trebao bi već igrati košarku u svom kraju i poslije svrati tina tapas uz pivkana, ali ne – on bi radije dobio najvažniju utakmicu u sezoni, onu drugu u Ateni, a onda bi rado zabio šest poena u trećoj četvrtini kada se stvara šlagvort za one glavne da preuzmu podij. I ne šest bilo kojih, nego šest rejesovskih, znate na što mislim. Kontakt, polukontakt, polu mu je ispala lopta na jednom, ali ga je ubacio.

Zbog Rudyja Fernandeza. Da, zna glumatati i svi smo gledali isječak u kojem protivnik udara u zrak, a on pada kao da ga je lakat pokosio na tlo. Ali, taj čovjek iza sebe ima teške ozljede i ima uz svaku svoju utakmicu ono “nije to taj Rudy“, ali to ga ne zanima. Ono što njega zanima je momčadski uspjeh, a što ga bolje opisuje od trice, iznuđene izgubljene lopte i pokrenutog protoka lopte, zajedno s Llullom, u drugoj četvrtini?

Što je Rudi napravio? Za laika ništa, sve za onog tko zna gledati, uključujući i pravu riječ kada su Dončić i Llull završili na klupi s po pet osobnih. A ako baš volite statistiku, ima i toga – 5 skokova, 3 asistencije, 3 ukradene lopte. Nema taštine kod Renesesovog djeteta koje je sa 18 godina bilo nositelj igre Joventuda.

Zbog Facunda Campazza. Ma tko je taj mali dosadnjaković koji je tijekom cijele sezone bio zdrav i donio Realu taman dovoljno pobjeda? Svojom “napornom“ obranom i tricama kad je trebalo.

Zbog Jayceeja Carrolla. Teramo, Gran Canaria, kakav je to CV? To je CV mormona koji je miran, makar gorjelo oko njega. Kaže uz smijeh da je dijelom urođeno, ali mnogo većim dijelom zbog oca koji nije podizao glas ni oko čega. Pa zašto bi oko podignute ruke na trici pri izlasku iz bloka?

Zbog Waltera Tavaresa. Zaboravili su na njega, vrtjeli glavom kada je Laso njime “zakrpao rupe“ zbog ozljeda, ali on je zavrijedio toliko povjerenje da igra i kad je Melli na petici? Ne dobija se to tako lako. I, kao što je rekao, od ulice do Eurolige za sedam godina…

Zbog Fabiena Causeura. Ubacio je 17. Hej, 17 u velikom finalu. Samo je jednom u euroligaškoj sezoni ubacio više (26 protiv Panathinaikosa kod kuće), ali on je pokazna definicija onoga da momčadska igra izrodi pojedince. OK, prvu tricu je ubacio preko ruke, ali ostalo ga je momčad kretnjama i protokom lopte tjerala da bude Taj.

Zbog Sergia Llulla. Pet poena, 2-7 iz igre, 2 asistencije, jedna izgubljena lopta, problemi s prekršajima (četvrti 9:13 do kraja, peti 2:41). Jeste li stekli dojam da je statistički tako loše odigrao? Niste, jer je Realu značio u organizaciji igre i jer je značio u glavama suigrača. A Llull je glava ove momčadi, nemojte se zavaravati, a da mu je karakter malo nametljiviji, napravio bi još veću karijeru.

Zbog Traya Thompkinsa. Otkud taj momak, došao iz Nižnjeg Novgoroda u sezoni 2015/2016., zamišljen kao netko tko bi “mogao pomoći”. Prošle sezone je postao džoker i na niskom postu i na liniji za tricu, ove je iskoristio dodatni prostor nakon brojnih ozljeda, a sada je ubacio ključni koš nakon napadačkog skoka.

– Gledat ću taj koš dok ne slomim TV – rekao mi je Tompkins.

I to pet minuta nakon što je urlao:

– Ulazim sada u svlačionicu kao prvak. Sutra ću ući u avion kao prvak”.

I sve u sličnom stilu. I, što god sam ga pitao, vraćao se na momčad i na to što znači dobar odnos između igrača.

Zbog Jefferyja Taylora. Da, “clutch“ Kostas Sloukas ne voli kada vidi fizikalca preko puta. A kad se ne osjeća komforno, onda promašuje i one svoje šuteve s distance…

Zbog Luke Dončića. Suze na prošlogodišnjem Final Fouru, bio je loš do razine da se čovjek legitimno zapita ima li “ono“ u sebi. Čačkao je te sumnje još koji put, ali je ovaj FF pružio sve potrebne, suprotne odgovore. Zrela, momčadska igra u prvoj utakmici, zatim agresivan početak i preuzimanje odgovornosti usprskos pritisku na prijenosu u finalnoj utakmici. Na kraju, 15 poena, 3 skoka i 4 asistencije. Reprezentativni je i klupski europski šampion. Hoće li, kao Kukoč i Ginobili, postati čovjek koji je nakon Eurolige osvojio i NBA prsten? Kaže da će o NBA govoriti po završetku sezone, ali već je s 19 godina postigao sve što vrijedi postići na ovom našem Starom kontinentu.

Zbog Anthonyja Randolpha i Gustava Ayona. Jer su progutali taštinu i postali “igrači u rotaciji“, pogotovo Ayon koji je u početku tražio mnogo lopti. A sada mu je sasvim OK da bude “jedan od“ i da na kraju, ogrnut zastavom Meksika, pošalje emotivan i šampionski pozdrav rodnoj zemlji.

Real Madrid je pukim brojem raspoloženih igrača nadmašio Fenerbahče u finalu (85:80), imali su odgovor na tjelesnu igru suparnika i psihički su bili spremniji od nekih košarkaški vjerovatno talentiranijih generacija. Nakon sezone pune ozljeda, osjetilo se da je Real u naletu, a do trofeja je stigao na najteži mogući način – CSKA pa Fenerbahče.

I da nije bilo povratka Obradovićeve momčadi u završnici, što je samo svjedočanostvo o sjajnoj sezoni Fenera, Real bi na F4 rutinski stigao do titule. Fener nije “chokeao”, Real ih je nadigrao. I znate što, taj toliko osporavni Pablo Laso ima dva naslova prvaka Europe, a ova druga je osvojena u paklenoj konkurenciji.

S druge strane, Vesely je imao dvije osobne pogreške nakon 1:43 i, usprkos briljantnoj epizodnoj roli Düverioğlua, P&R je u drugom poluvremenu potpuno zaustavljen, Real je došao do napadačkih skokova koje je tražio (13-10), i to u pravim trenucima, a Feneru je nedostajao igrač koji će se iskristalizirati kao lider.

Nicolo Melli je dao 28 poena i možda u svjetlu toga zvuči “glupo“, ali u ovom Feneru nisu njegovi poeni ti koji mogu probuditi i odlučiti, preokrenuti. Sloukas je osujećen, Jan Vesely je drugi put u tri godine bio tragičar finala – prethodno slobodnim bacanjima (1-10 u finalu sa CSKA), a sada s dva promašena zicera i naivnom nesportskom pogreškom.

Nunnally je bio nevidljiv na F4, baš kao i Gudurić (iskustvo je jako važna stvar), a Datome se uklopio u pasivni napad u finalu. Vraćamo se kolokvijalnim stvarima, Real je jednostavno imao više igrača spremnih za najvažniju utakmicu u sezoni. I to je to.

Željko Obradović jurio je svoju desetu euroligašku titulu u karijeri. I kulise su napravljene, scenarij zamišljen i ispisan, a i režija s 10.000 i više Turaka uradila svoj dio posla. Ali, kao što su mi neslužbeno rekli mnogi koji su imali iskustva s Final Fourovima.,obično ne biva tako kako “treba“.

Nije ni sada, ali Obradović ostaje najtrofejniji europski trener s devet naslova prvaka Europe. Hej, devet. Poraz je prihvatio stoički i sa svakim predstavnikom medija bio je spreman uhvati se u košarkaški smislenu priču, kao da je Beograd u njemu probudio neki zen.

Marko Gudurić morao je na doping kontrolu, Jan Vesely zaboravio je svoje ime, a Nicolo Melli ljubazno nam je objasnio da je svima rekao “ne“ pa tako i nama. Dobili smo dvije rečenice Bobbyja Dixona, alijas Alija Muhameda, i to preko Bate Zimonjića “na vezu“ jer je glasnogovornik zabranio pristup svlačionici.

Logično, u svlačionici Reala atmosfera je bila sasvim suprotna. Carroll je na svako pitanje prvo odgovarao osmjehom, pa tek onda riječima, Reyes, Rudy i Llull bili su nekako spokojno sretni, Taylor je uglavnom gledao u telefon, Dončić nije mogao stajati na mjestu od sreće, osim kad bi ga mediji primorali, a svi su odreda isticali obiteljsku atmosferu kao ključ uspjeha u sezoni u kojoj su nadmašili brojne nedaće i na kraju podarili praktičku ilustraciju onoj Nietzscheovoj “što te ne ubije, ojača te”.

Real Madrid – deseti naslov prvaka Europe.