Dok sam se kao slinavi klinac igrao ispred zgrade njegovo mi je ime često bilo na usnama.

Većina mojih frendova također je zamišljala da je netko iz Dinamove zlatne generacije.
Napucavali smo loptu i vrištali: “Zajec za Cerina, Cerin do Kranjčara, Kranjčar puca i gooooooooool. Dinamo vodi 1:0, kakva ludnica…”

Naravno, nismo svi bili navijači Dinama. S godinama je u moj novozagrebački kvart dolazilo sve više djece koji su bili Žunguli, Gudelji ili Bake Sliškovići, a nerijetko se našao i poneki Šestić, Pižon ili Dragan Mance. Desetljeće kasnije, kad je najpopularnjiji sport postalo prebrojavanje krvnih zrnaca samo smo po tim dječjim igrama znali tko je završio na kojoj strani i pokušavali jednako nesretne sudbine povezati sa sretnim licima djece koja su glumila velike igrače. Desetljeće koje je, gotovo u dahu, bilo i lijepo i tužno. Vijek kojega je obilježila samo jedna godina i njezina ikona; 1982. i veliki Cico Kranjčar.

Ako me uopće možete razumjeti, gotovo jednakom brzinom pišem i brišem ovaj tekst. Skoro svaka rečenica mi zvuči prepatetično, te sam definitivno izbacio čitav jedan pasus u kojem sam opisivao te sretne dane, odlaske na Maksimir u društvu brata ili pokojnog oca i što nam je predstavljao taj nevjerojatni Cico. Dobio je svoju figuricu, koju smo svi imali na stolu, na regalu, na popularnoj psihi ili kao privjesak na ključevima. Cico je bio ne samo Dinamo, bio je Zagreb. Bio je kava na Cvjetnom, odlazak u grad s Glavnog, sportske u džepu na putu u školu… Budi jednake emocije.

Dosta godina kasnije, kad sam dobio priliku raditi kao ozbiljan novinar na nacionalnoj televiziji upoznao sam i tog idola iz djetinjstva. Dok sam mu pružao ruku bio sam gotovo nervozan kao u onim danima kad sam kod ‘pimpeka’ izlazio iz tramvaja i sa strepnjom koračao prema istočnoj tribini. Poslije sam vidio da za to, niti u jednom od ta dva slučaja, nije bilo nikakvog razloga.

Nisam s Cicom bio najbolji prijatelj, daleko od toga. Čak, teško da se možemo okarakterizirati kao ‘prijatelji’. Čuo sam se s njim nekoliko puta u proteklih pet-šest godina. Posljednji put kad sam zatražio njegovu pomoć oko intervjua s Nikom. Najviše smo vremena zajedno proveli u Portugalu, na Europskom prvenstvu 2004. godine, gdje sam ja bio komentator, a on stručni sukomentator. Nekako nas je dopalo da radimo zajedno i putujemo na utakmice. Zlatko Kranjčar je bio vrlo topla osoba, nezatvoren čovjek s iskrenim, gotovo dječačkim oduševljenjem za sve što se tiče nogometa, kojega je iskreno volio. Također, njegova osobnost nikome nije dozvoljavala da bude nesretan u njegovu društvu. Gdje je Cico nema nesreće. Tamo gdje je Cico nitko nije gladan, niti žedan. Cico je bio galantan čovjek, omiljen u društvu. Kažu ljudi: ‘najgori za sebe’.

Kad smo već ovdje da vam ispričam i jednu epizodu iz Portugala. Cico, supruga mu Elvira i moja malenkost putovali smo automobilom iz Lisabona do Fara u Algarveu komentirati četvrtfinale Eura. Utakmica je bila večernja, a na stadion smo stigli rano poslijepodne. Ostao sam se pripremati na stadionu, a Cico i Elvira su otišli do grada Fara, do kojega se trebalo voziti oko sat i pol. Cico je ostavio Elviru u gradu, odradili smo utakmicu u kojoj je nakon jedanaesteraca Nizozemska izbacila Švedsku, te se već debelo iza ponoći zaputili prema parkiralištu. Umorni k’o psi sjeli smo u auto i krenuli, a lampica koja signalizira nestanak goriva prijeteće je svijetlila. Unatoč našem optimizmu, nakon stotinjak metara auto se ugasio. Da skratim, Cico je zaboravio natankati, te smo u 1.30 u noći “žicali” policajca na motoru da nam u dvije boce Coca-Cole donese gorivo. Cico je olovkom držao čep od rezervoara, a ja sam točio. Oko 4 ujutro našli smo se s Elvirom u gradu i otišli spavati u samostan koji je bio pretvoren u hostel, jer nigdje drugdje nije bilo mjesta. Za vraga, u Algarveu su igrali i Englezi, a gdje oni dođu trava ne raste. “Sinoć smo se napatili, ali sad te vodimo na ručak i odlično domaće vino”: veselo je rekao Zlatko. Tko se može na njega naljutiti?!