Ranko, zove te neki Babović, ne zvuči dobro!

Milka Babović

Uz odlazak najveće sportske novinarke

Kajem listopada čuo sam da je Milka završila u bolnici. Juri sam poslao poruku s pitanjem kako je, te da mi javi ako nekako mogu pomoći. Odgovorio mi je da je situacija ozbiljna, ali nekoliko tjedana nakon toga stigla je ohrabrujuća poruka kako su Milku skinuli s kisika, te da bi uskoro trebala izaći iz bolnice. Bio sam sretan radi dobrih vijesti i zamolio ga da me informira o situaciji. Slijedeće što sam saznao o Milki bilo je iz novina s interneta. U subotu, na Štefanje više nije bila s nama. Iskreno, ne znam ima li Milka uopće nekoga od bliže obitelji. Kolega Jura Ozmec joj je bio poput sina, te sam mu ovaj put morao poslati još jednu poruku, izraziti mu sućut.

Jučer su svi pisali o Milki, o njezinoj sjajnoj sportskoj, te o još zapaženijoj novinarskoj karijeri. Neću o tome, htio sam iz svojega kuta dočarati kakva je bila Milka, kakvom sam je ja doživio. Žena nevjerojatne energije, topla i mila, ali odlučna i “tvrda” kad je to bilo potrebno. Nerijetko sam, u dane dok sam imao čast dijeliti redakciju s njom, osjetio njezin prijekor na svojoj koži. Također, što je puno bitnije, imao sam čast vidjeti maestralnog profesionalca na djelu i priliku naučiti nešto. Da sam tad bio pametniji naučio bih i više. U ljeto 1996. Milka je, kao vanjski suradnik, pomagala na projektu Olimpijskih igara. Ja sam bio jedan on (relativno) mladih novinara koji je dežurao za vijesti i razne posebne emisije vezane uz Igre. U to sam doba živio s bakom, koja me jedne noći tog ljeta, sva unezvjerena, počela tresti u 3 ujutro: “Ranko (tako me zvala moja baka), probudi se brzo, treba te neki Babović. Ne zvuči dobro”. Naime u Atlanti je eksplodirala bomba i prva koja je to u hrvatskom TV centru saznala bila je naravno Milka. Proklinjao sam i babu, i Babovića, i Atlantu, i Olimpijske igre i bombu, ali kad sam stigao na televiziju Milka je već sve imala pod kontrolom.

Oprostit ćete mi, ali pošto je ovo moj osobni oproštaj s Milkom, moram reći da je “Babović” bio zajeban lik, ali ujedno topao i drag. Nitko te nije znao tako dobro izribati kao Milka, ali niti pokriti i uskočiti kad je potrebno. Bila je nepresušni izvor znanja. Jednom sam dobio zadatak raditi nekakav “konjizam” s hipodroma. Naravno, apsolutno ništa nisam znao o tome i pozvao sam džoker Milka. Zamolio sam je (potpuno krivo) da mi u “kratkim crtama” opiše što se tu događa i da me uputi u bit. Milka je odgovorila “naći ćemo se u redakciji sutra u 2”. Dočekala me je s nekoliko knjiga, enciklopedijom o konjima i njezinim bilješkama koje su datirale od Balkanskih igara 1965. “Moraš znati da ne postoje kratke crte, ili znaš ili ne znaš”, rekla je nakon što sam već zažalio što sam ju uopće pitao za pomoć. No, naučio sam to preponsko jahanje kao nikad ništa u životu.

Milka je imala nepogriješiv “njuh” za ljude i njihovu prirodu. Nekako se poklopilo da oni koje Milka nije voljela, na kraju su zaista ispali “pizde”. Da se razumijemo, Milka to nikad tako ne bi rekla, to su moje riječi. Nisu svi ljudi u našem poslu dobri i dragi, Milka bi ih prozrijela na prvom koraku. Kako se to trivijalno kaže; bila je stroga i pravedna.

Prije, sad već, dost godina sreo sam Milku. Pitala me za kćer koja se bavi umjetničkim klizanjem. Sjetila se nekih detalja koje više niti ja nisam pamtio. Također, činila mi se sjajnom ideja da za Sport klub komentira klizanje ili gimnastiku. Nije htjela ući u to, rekavši kako ne može više raditi nešto u čemu se ne osjeća potpuno sigurno. S odlaskom, najprije Borisa Mutića i, sad, Milke Babović otišla je i jedna era. Milka hvala vam za sve i oprostite što sam vas često zvao “oštri babac”. Da nisam bio tako mlad i glup od vas bih naučio i puno više.