Ljudi s naših prostora su čudne biljke, ali nismo ekskluzivno pretplaćeni na društveno-sociološke poremećaje.

Englezi, i oni koji se takvima osjećaju, u tom sportu otvaraju potpuno novu kategoriju, zaista ih ima svakakvih. Ulazeći u prilično mutne vode riskiram da mi puno ljudi spominje majku, ali pošto je lokalna čeljad u pitanju, mogu biti i prilično slobodan. Ne morate se bojati, neću vas daviti sa sociološkim studijama, već ću vam u nekoliko rečenica opisati što nam se dogodilo jučer.

Probude se dečki dobre volje, a ja ustanem na lijevu. Kaže moja žena da je to uobičajena situacija i da ja rijetko kada ustajem drugačije. Iako uobičajena, ta je činjenica za ovu priču dodatno bitna. Pošto sam iz Nottinghama stigao autom, svako jutro se nas četvorica potrpamo i uz neku popularnu glazbu s naših prostora lagano krenemo prema Wimbledonu. Tako je bilo i jučer, a slušali smo ‘EKV’. Ne znači da Ekatarinu slušamo svaki dan, a slobodno možemo jer kod nas ne postoji pravilo ‘nacionalnog ključa’. Slušamo što hoćemo, kad hoćemo.

Vozimo se tako nas četvorica lokalnim ulicama prema Wimbledonu, trojica dobro raspoloženih i ja, te lagano stižemo prema parkingu koji se nalazi unutar teniskog kompleksa. Pokazujemo akreditacije, dedica na ulazu pušta nas na parkiralište, a zatim pred nas iskače iskrivljena verzija, mršavog/niskog/ružnog Sandokana. Zaista nisam šovinist, niti sam isključiv u bilo kojem obliku, a posebno ne rasist. Nitko i ništa ne može preispitati moje stavove po ovom pitanju, no ‘Sandokan‘ me je potjerao do same granice tolerancije.

Svako malo ‘Sandokan’ nekoga privede na posebnu kontrolu, gdje on i drugovi iz redova ‘Tamilskih tigrova’ pregledaju automobil u potrazi za nekim skrivenim predmetima; pretpostavljam traže drogu, oružje, eksplozivne naprave i slično. Kod nas trojice bi se eventualno moglo naći neko biološko oružje u vidu nekih prljavih čarapa ili gaća u nekoj vreći u gepeku, no na ‘Sandokanovu’ žalost, ništa više od toga.

Izađu njih trojica iz automobila i kaže Viško: – Ajde ti, Cvijo, ostani s njima, nama se žuri da se postavimo za live, pa ti požuri kad se sparkiraš.

Ja se složim s tim lucidnim Viškovim rješenjem, koji je posebno inventivan u ovakvim situacijama kad ja trebam popušiti. No, ne lezi vraže, kaže Sandokan – ne idete vi nigdje, morate ostati uz automobil sa svim stvarima, dok mi ne završimo pretragu. Tu mi je već malo krenuo na ‘živce’, recimo to tako pristojno, ali dobro sam se držao. Zatim prilično živčano krene otvarati pokrov motora automobila i lupati po njemu. Ja ga upozorim da to ne radi i s osmjehom dodam da mi dečki s Balkana znamo biti neugodni, te da se posebno ne bi trebao zezati s mojim drugarima iz Srbije. Naravno, sve je to bila šala, tek toliko da razbijemo dosadu dok ‘Tamilski tigrovi’ rasturaju moj automobil. ‘Sandokan’ niti malo nije to tako shvatio i pitao me treba li te moje riječi shvatiti kao prijetnju. Ja mu kažem; što ti je prijatelju, znaš li se ti šaliti ili moramo čitavo vrijeme biti ozbiljni?!?!

‘Sandokan’ će na to: ‘vi meni prijetite i ja moram zvati nadređene i obavijestiti ih o ovome. Za to vrijeme morate ostati ovdje.’
Ja mu kažem: ‘daj malo oladi, krasno je vrijeme, sve je u redu, nitko ti ne prijeti. Ajmo obaviti ovo, pa da se raziđemo u miru, svatko svojim poslom!’. Malo se smirio i nastavio pretraživati auto i gunđati nešto sebi u bradu.

Sandokan i drugari su obavili svoj posao bez ikakvog velikog ulova, pustili Viška i društvo da se zapute prema teniskom kompleksu, a ja sam ostao uz auto. Rekoh, ajde da još malo primirim strasti, jer ipak smo tu još dva tjedna. I to je bila velika pogreška.

Dođem do Sandokana i kažem mu da je sve bio nesporazum, da nije bio nikakav problem i da smo svi na istom poslu. Pružim mu ruku pomirenja, a on je odbije riječima da bih ja trebao više misliti na to kakav ozbiljan posao on obavlja.

Sve mi je bilo u redu do ovoga trenutka, tu sam u potpunosti pukao i rekao Sandokanu da je umišljeni sitni zajebant koji na nama liječi svoj kompleks manje vrijednosti. Dodao sam kako se vidi da mi nismo nikakvi teroristi, već ozbiljni ljudi (manje/više) koji su tu došli raditi svoj posao i da mi ne zaslužujemo takav tretman, te da zahtijevam ispriku.

Sandokan se podigao na zadnje noge: ‘Sad morate ostati ovdje s autom, pričekajte mog supervajzora i ne smijete pomaknuti automobil’. Kad mi je to rekao, smračilo mi se, sjeo sam u auto dodavši: ‘just watch me leaving’. Sandokan je lupao po vratima: ‘čekajte, predajte mi akreditaciju, imam vaš broj, oduzet će vam akreditaciju, stanite, ugasite motor…’ Pjenio se Sandokan iza mene dok sam odlazio prema parkingu. Što sam mu svašta izgovorio ne smijem ovdje napisati, ali sjetio sam mu se i majke i sestre, a bogami (iako nisam te orijentacije) i oca i brata.

Koliko je Sandokan utjecajan u toj siguronosnoj organizaciji govori i činjenica da sam još uvijek tu i još uvijek radim svoj posao. Usput budi rečeno, kontrolu smo prošli i jutros, a vjerojatno ćemo i svaki dan do kraja. Sandokan će svoje ovlasti sitnog birokrate rastegnuti do krajnjih granica upotrebljivosti i pokazati kako je ipak bitan i nezaobilazan. Sandokan je djelovao ljutito, ali ispratio nas je ne rekavši niti riječi. A što ću mu ja…