Hazard i Kovačić su tandem koji bi uz ovakav Manchester City mogli donijeti naslov na Stamford Bridge.

“Ma što ti znaš, koji k…”, mislim si ja u sebi i klimam glavom slušajući “baljezganje” ženinog šefa na prijemu povodom obljetnice firme. Jebiga, šef joj je pa moram klimati glavom, a najradije bih ga poslao u rodno mjesto i rekao mu da je Gospić svjetski velegrad u usporedbi s tim njegovim Stamfordom pokraj Lincolna, gdje je on napravio prve nogometne korake, te se “umirovio” kao najuspješniji kapetan non-league momčadi. Ne’š ti uspjeha, moj dugavski Zelengaj je Barcelona, Real i Juventus zajedno za njegove livadare, a ja sam za njega izvanbračni sin Lea Messija i Luke Modrića.

Dakle, nisam nešto pretjerano lijep, ali nisam niti loš nogometaš.Jedna od ove dvije teze sigurno je točna, a nije niti teško pogoditi koja.
Mrvice pohane piletine ispadaju mu iz usta dok gorljivo brani tezu kako Chelsea ima najdužu klupu i momčad koja na duge staze može najbolje odigrati. Pa onda kreće na priču o Hazardu, o njegovoj genijalnosti i kako kvalitetom odskače od svih ostalih premijerligaških napadača, te kako je dolaskom Kovačića Chelsea na dobrom putu na postane prošlosezonski City. Lagano se znojim, uhvatio me zrende i nemam protuargumenata, ne mogu se nikako izvući. Ali onda, trenutak nade, “svjetlo na kraju tunela”, kako bi rekao Slavko Cvitković.

U djeliću sekunde pomislio sam kako bih mogao iskoristiti njegovu nesmotrenost kad je zastao kako bi masnim prstima dohvatio čašu kiseliša. No, kako to često biva žena mi donosi loše vijesti (ovaj put ona zaista ništa nije kriva). Upozorava me da se nisam izvukao i da tu mukama osvjedočenog navijača Liverpoola ipak nije kraj. Ovaj put odigrala je klasičnog “Vasu Brkića”, te me upozorava, odaje mi tajnu da mi se iza leđa primiče još jedan gnjavator iz plavog tabora. Ovaj je bivši sportaš, štoviše i olimpijski pobjednik, te s njegovim dolaskom kreće i nova kanonada iz Chelsea-ovih topova. Ne mogu to više istrpjeti, pa se povlačim na pričuvni položaj. Podvijena repa odlazim u ženin krug, lakše ću pregrmjeti dvostruke akslove i podrotirane skokove nego hvalisanje one dvojice Chelsijevih navijača. Nakon protokolarnih dodatnih dvadesetak minuta još jednom smo se izvukli na malo dijete koje nas čeka kod kuće i dali petama vjetra. Prerano sam se ponadao, mojim mukama tu ipak nije bio kraj.

Za ono što je uslijedilo ipak nitko drugi nije kriv, već samo ja i moja luda glava. Sve ono što su mi ta dvojica napričali nekoliko sati ranije još dugo je te večeri tutnjalo u meni. Vraća mi se taj dobro poznati osjećaj kojega je svaki navijač crvenih imao barem jednom u životu. Sad sam dobar, sad uživam, sad je sve lijepo i Božić traje od početka sezone. No, svjestan sam da ću uskoro raskititi bor. Kao kad imate zakazan posjet zubaru, poput godišnje registracije automobila ili dolaska punice u goste. Nadate se da se ipak neće dogoditi, a svjesni ste da je neminovno i da neće biti ugodno. Bojim se da su ova dvojica od ranije u pravu i da će ovu sezonu ipak Chelsea
okončati na prvom mjestu. Liverpool pada, izgleda sve lošije i bojim se da neće dobro završiti. Uz United u raspadu, City je još jedini ozbiljni kandidat za naslov, no koliko god jaki i samouvjereni bili, ipak to nije ona prošlosezonska momčad.

Chelsea bi zaista mogao biti taj. Iako se ne molim u toj crkvi, ako ni zbog čega drugog, drago mi je zbog Matea Kovačića. Upoznao sam ga još 2008. godine, kad je kao dijete, u pratnji roditelja, stigao u Dinamo. Bio je impresioniran, široko otvorenih očiju, željan igre i učenja. Ponovno sam ga vidio na početku ove sezone.

Nakon što je igrao za svjetske velikane, nakon Intera i Reala, Mateo se nije promijenio, nije postao “zvijezda”. I dalje je željan igre i učenja i dalje je pristojan dečko koji me, unatoč mojem inzistiranju da to ne radi, i dalje oslovljava s “Vi”. No, nikakve “vajde” ne bi bilo od pristojnog dečeca da se ne radi i o vrhunskom igraču. S njim u svojim redovima Chelsea je dobio potpuno novu dimenziju i nije slučajnost da je baš ove sezone Hazard ponovno “proradio”. To je definitivno tandem za budućnost i ovo bi (ponovno) mogla biti sezona u plavom.

Nakon nekoliko sati kasnonoćne borbe sa samim sobom mirno sam zaspao. Prestao sam se boriti, pomirio sam se sa sudbinom. Bojim se da su ona dvojica s početka priče ipak u pravu. Laku noć!