HNS svoja TV prava prodaje tvrtki koja nema novaca

Srdjan Stevanovic/Getty Images

“Prljavi igraju prljavo”, “Dobar, loš, zao”, “Za šaku dolara”; samo su neki naslovi popularnih filmova koji mi padaju na pamet dok brljam po internetskim stranicama iz domovine. Na tom našem Balkanu zaista je teško bilo što odraditi po pravilima koji se primjenjuju drugdje u “normalnom” svijetu.

Tako niti prodaja prava za hrvatska nogometna natjecanja ne može proći bez afera i prepucavanja. Očigledno, velike su pare u pitanju, miris novca širi se sa svih strana, pa nije loše izmisliti pokoju firmicu i zamračiti koji milijunčić tek tako da se nađe, za crne dane. Moja baba nije imala puno škole, ali davno mi je rekla; “Sinko, nemoj tražiti kruha preko pogače”. E, moja baba, kakav kruh, o tome se više ne govori. Ovi bi i kolače, i torte, i tko zna što sve ne. Pohlepa ne pita!

O čemu se ovdje u stvari radi. Po ovome što vidim, Šveđanin Gunnar je dao časnu pionirsku da će istresti kesu novca kako bi na deset godina kupio hrvatski nogomet. Čovjek ne pita koliko košta, niti pokazuje novčanik, a gospoda iz HNS-a požurila su se brže bolje ne samo stisnuti ruku ugledom posjetitelju sa sjevera već su ga i srdačno izljubili. Po svemu sudeći, nije stalo samo na tome. Naime, sublimirajući sve ovo što sam pročitao u “našim” medijima, dotični Gunnar Winbergh je rekao da je njegov najveći i da bi mu svi ljudi iz Saveza trebali vjerovati na riječ. Njegova tvrtka na računu ima nešto više od šest tisuća funti, ali dečko je obećao da će kupiti lizalicu za koju bi iskesio preko sto milijuna eura. Dobro je da je stigao na pravu adresu gdje su mu gotovo svi naivno i povjerovali. Svi, izuzev Hajduka, te Intera, koji se nije odazvao pozivu na sjednicu Izvršnog odbora HNS-a, povjerovali su Gunnaru na riječ.

sport klub

Svatko normalan i dobronamjeran, a da nije već upetljan u igru zapitao bi se najprije zašto nam ovaj čovjek nudi takve novce, a nitko ga u tom poslu ne poznaje, te ako već ima tolika sredstva za otkupiti prava možda bi bilo dobro i da nam to dokaže. No, kao što sam već rekao “tamo dolje” se radi o paralelnom svemiru – sve što u normalnom svijetu vrijedi, kod nas ne pije vodu. Ili možda ipak pije, ali samo iz poneke slavine. U ovom slučaju samo jedan hrvatski klub se usudio ne povjerovati zlatoustom.

Ne volim puno prtljati po tuđoj privatnosti, ali Gunnar je ulaskom u medijsko tržište postao javna osoba. Niti ja nisam tražio da se mojim životom drugi bave, pa su me krenuli rastezati uzduž i poprijeko. Nazivali su me ćelavim, glupim, nespretnim i kakvim sve ne. Istrpi i zaboravi, inače nisi za taj posao. I žao mi je Gunnara što se upetljao u ovakvu rabotu. Ovaj Šveđanin je, čini se, jedan simpatičan momak kojega je netko upotrebio za svoje prljave ciljeve. Ne sumnjam da će se uskoro i taj čvor rasplesti. Do jučer je njegov jedini kontakt s nogometom bio supruga Saskia koja, čini se, ne miriše samo cvijeće iz svojega vrta. Dobro informirani engleski mediji kažu da je javna tajna da je jednom sletjela na tučak Franka Lamparda, a zatim joj je utjehu pružio i dobar drug bivšeg engleskog premijera Davida Camerona. A nije Gunnar kriv što mu žena dobro izgleda.

Za razliku od fensi Gunnara, moj ujak Joso iz Perušića je vrlo priprost čovjek. Kad je gotov s prascima i kravama, uzore nešto zemlje, ode u polje, gleda u daljinu. Za razliku od fensi Saskije, njegova žena Manda sjedi kod kuće i ne očijuka s fudbalerima. Ali zato Joso voli kibicirati na utakmicama lokalnog kluba. Kad je kod kuće gleda čovjek sav nogomet koji mu “televizor da” kako on to kaže. Hrvatsku nogometnu ligu će Joso gledati na najnovijem modelu Ipad-a. Ne zna najbolje rukovati daljinskim za televizor (kaže “Manda će to”), ali kad mu Gunnar priredi aplikaciju Joso će odmah daunloadati, pa aploadati, generirati i sublimirati. Joso će, sasvim sigurno, kao i stotine tisuća drugih zaljubljenika u hrvatski nogomet, pohitati ususret modernoj tehnologiji kako bi gledali utakmice Dinama, Hajduka, Slavena i ostalih. Mi smo poznati kao tehnološki napredna nacija, možda baš i više od Švedske.

U svakom slučaju, čisto činjenično; iako su imali nekoliko “vrlo solidnih” ponuda na stolu, u HNS-u su se odlučili na potpuno neprovjerenu ponudu nesigurne tvrte koja postoji tri mjeseca. Također, što nije manje bitno, navedena tvrtka Endorphine Magine, svoju je ponudu predala s danom zakašnjenja, nakon što je hrvatsko krovno nogometno tijelo već obavilo s njezinim predstavnicima inicijalne razgovore. Prije ovoga natječaja HNS se pozivao na transparentnost, poslovnost, ekspeditivnost… Gospodo, što je ovdje bilo što od navedenog?