Jednako kao što je politički termin “Europa” nekada bio nepopularan, pa je odjednom postao pusta želja svih malih naroda, isto tako mislim da će “Jugoslavija” nakon ove velike krize ponovno dobiti novo značenje

Na žalost, koliko god to bilo teško za progutati, nakon svega ovoga našem sportu neće nam biti bolje. I bez najnovijih problema situacija je bila daleko od briljantne i morali bi se ozbiljno zapitati – je li ovo vrijeme da povučemo odlučne poteze koje dugo odgađamo? S malo volje i pameti na kraju bi možda mogli i profitirati!

Krećem od moje sredine, jer tu situaciju najbolje poznajem. Iako je, posljednjih nogometnih godina, ustvari Engleska moje podneblje, ovaj put pišem o Jugoslaviji, ili kako je politički korektno o regiji/regionu. Nisam toliko indolentan da ne znam da na političkoj karti svijeta Jugoslavija više ne postoji, ali ne želim se pridružiti hordi neonacionalista iz naših zemalja koji, pošto-poto, izbjegavaju taj termin. Kao da istoga trena kad izgovorite tu riječ dobijete koronu, sidu, kugu i sifilis. Shvatite “Jugoslavija” je samo riječ i ako je izgovorite nikoga nećete povrijediti, niti bi trebali biti pribijeni na stup srama. Zato, ne morate se bojati, ipak sad svi mi, kao, živimo u demokraciji.

Jednako kao što je politički termin “Europa” nekada bio nepopularan, pa je odjednom postao pusta želja svih malih naroda, isto tako mislim da će “Jugoslavija” nakon ove velike krize ponovno dobiti novo značenje. Odmah moram zaustaviti sve vas kojima će već ovdje izaći pjena na usta. Ne bojte se, ništa se neće dogoditi, previše je budala u našim krajevima koje bi dozvolile da narodu bude bolje. Sve je ovo moja osobna pusta tlapnja, od koje nikada neće biti ništa. Također, da odmah jasno kažem, ne zazivam nikakvo političko udruživanje i stvaranje nove Jugoslavije, potpuno sam indiferentan prema tomu, no isto tako mislim da smo ekonomski, da oprostite, gadno najebali. Kad svo ovo ludilo oko korone prođe i kad više ne bude bitno stojimo li dva metra ili 20 centimetara od najbližeg susjega, čeka nas generalno sranje. Ekonomska i, posebno sportska, suradnja, u nekom obliku, mislim da će biti neminovnost. Po jednostavnom sistem “do or die!”

Hrvatski nogometni klubovi su, izuzevši Dinamo, i bez korone jedva krpali kraj s krajem. U posljednjih nekoliko sezona situacija se donekle popravila, jer smo ulaskom u Europsku uniju dobili pristup europskim fondovima i na taj način uspjeli barem u malom dijelu popraviti infrastrukturu, prvenstveno terene. No, sve je to na vrlo klimavim nogama. Većina klubova ima jednog gazdu, koji je svojim nekakvim (najčešće mutnim) putevima uspio dobaviti velikog sponzora, koji je automatizmom postao i jedini vlasnik kluba. Čitam na hrvatskim portalima da se upravo raspada jedan takav klub, Inter iz Zaprešića, te da slična sudbina čeka još nekolicinu. Vjerujem da je situacija ista ili gora u većini klubova iz naših krajeva. Polako se razvezuju svi čvorovi koji su držali na okupu te umjetne tvorevine nogometno-političkih interesa. Kao i u braku, kad nestane para, nema više niti sreće.

Već dugo godina se važe, preispituje, poluozbiljno razgovara, po birtijama u alkoholnim isparavanjima došaptava mogućnost stvaranja regionalne nogometne/fudbalske lige. Nikada se nije otišlo korak dalje, nikada se nije postavilo pitanje trebamo li možda sjesti za isti stol, pa, ako ništa drugo, barem ozbiljno popričati na tu temu. Moram ponoviti, ne znam točno kakva je situacija u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili nekoj trećoj našoj državici, ali u Hrvatskoj nakon korone, prva profesionalna nogometna liga praktički neće postojati. Za očekivati je da će se većina klubova urušiti sami od sebe i da će životariti u nečemu što bi trebalo biti elitno natjecateljsko društvo, samo odgađajući neumitno. S druge strane, oni najbolji bi stagnirali još i više, bez ikakvih izgleda za dodatnom mogućnosti financiranja. Nije li ovo idealan trenutak za najzad napraviti i taj korak?

Svjestan sam da je većina javnosti protiv toga. I moji kolege, novinari iz Hrvatske često krenu uvijek s istom pričom; što bi nama to donijelo, nije li hrvatska reprezentacija pokazatelj da nam nešto takvo ne treba, nije li naša liga dovoljno dobra?

Koliko god mi to odbijali priznati istina je da je hrvatska liga dozlaboga nezanimljiva, negledljiva, neprivlačna i neugledna. Ovih dana se u hrvatskim medijima često vode polemike o tomu kolika će biti šteta nakon korone i jedan od glavnih argumenata zagovornika “status quo” varijante je da u hrvatskoj ligi nema velikih ulaganja, te da neće biti niti velikih gubitaka. Što bi ovdje rekli: “I rest my case!”

Da skratim, mislim da je ovo idealan trenutak da izvučemo neku korist iz problema koji su nas snašli, kao što su, nakon mnogih teških situacija, velike nacije bile pametne i znale potjerati vodu na svoj mlin. Ovo bi mogao biti idealan trenutak da i mi pokažemo da znamo razmišljati svojom glavom. Regionalna liga s najjačim klubovima iz bivše Jugoslavije više nije ekstravagantna ideja, već nasušna potreba. Nije zanemariva niti činjenica da je predsjednik UEFA-e Slovenac kojem je takva ideja vrlo bliska. Čeferin čak govori o ukidanju nekih europskih natjecanja i stvaranju novih. Nije li to prilika da novo, jako natjecanje dobije legitimnost slanjem svojih najboljih momčadi u novu Ligu prvaka ili što bi već to trebalo biti?

Ima tu puno posla, naravno postoji pitanje sigurnosti na stadionima, također infrastruktura je loša, što bi takva liga donosila najboljima, kako uskladiti kalendare, itd, itd…? Milijun pitanja na koje nemamo odgovore. No, nećemo ih niti imati ako ih ne počnemo postavljati! Slično je bilo i s košarkom, te s rukometom, pa je na kraju ipak sve sjelo na svoje mjesto. Jednostavno, trebalo bi napraviti prvi korak, i to što prije. 

Pošto kod nas najbolje prolaze nekakve teorije zavijere, na kraju moram reći da ne lobiram ni za koga i nitko me nije “uputio”, niti platio da ovo napišem. Jednostavno, zgodnim mi se učinio trenutak. Ako nas ovaj val ne potopi, možda bi ga trebalo zajašiti!