Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

– Uzimam izjave, dođi mi praviti društvo – pozvala me redakcijska kolegica na uzvratnu utakmicu osmine finala rukometnog Kupa prvaka Zagreb – CSKA Moskva 1995. godine.

– Zašto ne, iako nisam lud za rukometom, idem vidjeti taj CSKA koji je isprašio Badel Zagreb 32:21 u prvoj utakmici.

Ledena dvorana Doma sportova se fino napunila, navijači su bubnjali, davali podršku jednoj vrlo dobroj momčadi Zagreba. Ne vjerujem da je itko vjerovao da se minus 11 može dohvatiti. Kako je vrijeme prolazilo golman moskovskog sastava izgledao je kao da je popušio dva najveća jointa, bekovi kao da su popili duplu dozu tableta za spavanje, krila kao da su im potplate na tenisicama bile premazane duplim slojem ljepila koje se inače koristi kako lopta ne bi skliznula iz znojnih dlanova, a srednji vanjski je teturao kao da je popio litru votke. Mreža se punila, ono što nisu uspjeli badelaši, učinili su rumunjski suci. Naime, kada su Rusi krenuli u napad nakon dva tri dodavanja ruke za pasivan napad su bile u zraku. Svaki dodir je bio isključenje za dvije minute, Sve je bilo jasno, ali adrenalin koji gura u pobjedu je zapjenio i novinarski mozak koji je slavio veličanstvenu pobjedu svoje momčadi. Krajnjih 33:17 u uzvratu se slavilo kao poduhvat snage i klase jedne momčadi, svi su zažmirili na ono što se doista dogodilo.

To je slika čovjeka koji je uništio Medveščak i Metković, a po sličnom receptu je kasnije Zdravko Mamić uništio HNL. Zoran Gobac, je za razliku od ekscentrika iz Maksimirske 128. sve radio u medijskoj izolaciji, premda je bio aktivniji i umreženiji od svog ‘blizanca’ s istočne strane grada. Prijatelje je imao u Boži Kovačeviću, bio je dobar u svom sisačkom kraju s Đurom Brodarcem, a u krugovima HDZ-a bio je cijenjen član. Gobac je postao važan čovjek u hrvatskom sportu.

Posebno su ga slušali čelni ljudi Hrvatskog olimpijskog odbora, Vrdoljak, kasnije i Mateša. I stvorio je nedodirljiv status u krugovima HDZ-a još u vrijeme Franje Tuđmana.U godinama hrvatske privatizacije znao je ‘plivati’. Uspio je provesti u djelo ideju o jedinstvu sporta i politike kao uvjetu za pobjedu. Sve mu je to omogućilo da se privatno potkoži, a da bude jedino isturen u rukometnom svijetu. Izgradio je klupskog prvaka Europe, vukao ključne poteze u reprezentaciji od 2003. kada je Hrvatska krenula u berbu medalja.

Sve se svodi na siječanj i nastup reprezentacije, ligu nemamo. a PPD svake godine je sve dalje od ozbiljnog europskog rukometa. A, upravo zbog persone non grata sam taj isti rukomet – prekrižio. Sad već davne 1995.