Prvi put sa Viškom na Vimbldon

London i Vimbldon su simboli veličine i poštovanja. Za mnoge nedostižni i kao grad i kao turnir. Kad se stigne na odredište, postaje mnogo jasnije zašto je tako.

Na londonskom aerodromu Hitrou red za ulazak u Veliku Britaniju za građane koji nisu deo Evropske unije je poprilično dug. Došlo je do smene među službenicima i kolega Viškovic i ja smo prve “mušterije” elegantno popunjene dame. Standradno pitanje gde smo krenuli, a kad je dobila odgovor “na Vimbldon”, odmah smo se suočili sa engleskim humorom. “Znate li da je turnir počeo”, upitala nas je uz osmeh. Lako je njoj, nije čekala 20 dana da stigne pasoš sa vizama.

Naravno da je naredna tema bila da li Đokovic može da pobedi Mareja. Kad smo konstatovali da može, odmah joj se pokvario kompjuter. Taj nemili događaj povezala je sa našom prognozom, pa smo morali još da čekamo, ali i da ćaskamo. Pošto je i dalje držala stranu Endiju, malo je nedostajalo da je pitam za prosperitet kostarikanskog fudbala u Brazilu i da li Suarez ujeda i za srce a ne samo za rame, ali onih 20 dana i red na Hitrou aerodromu podsetili su me da bi trebalo da ćutim i da stavim palac kako bi mi uzeli otisak. Da, kompjuer je u međuvremenu proradio. Pitali smo je i kako Engleskinja navija za Škota, a ona reče “Sve je to naše, bar do septembra”. Tad će Škoti na referendum. Na kraju smo se srdačno rastali, mala je verovatnoća da ćemo je sresti kad se budemo vraćali. Možda ćemo je potražiti, naravno ako naša prognoza bude bila tačna.

Prilazimo polako Vimbldon kompleksu i to se oseća na svakom koraku. Red za karte meri se stotinama metara, a po okolnim kafićima mogu se videti i sudije i igrači kako se relaksiraju Ili pripremaju za mečeve. Oseća se i mundijalska atmosfera, brojni navijači su u fudbalskim dresovima. Vimbldon je specifičan po tome što u svakom trenutku možete da naletite na neku veliku tenisku zvezdu. Jedna od prvih osoba koje sam ugledao na “Ol Ingland klubu” bio je Endi Marej, koji je projurio u svom putu ka terenu broj jedan i duelu sa Blažom Rolom.

Otkud on na “kecu”, a Dimitrov u isto vreme na “Centralu”, ostalo je misterija. Možda ima veze sa pominjanim referendumom. Pošto su Viško i Kole poput domaćina na Vimbldonu i već imaju prijatelje u ovom teniskom kompleksu, bili su raspoloženi i za šetnju i upoznavanje sa ostalim terenima. Čuveni teren broj 18, igraju Hernih i Bautista Agut, spektakl, složićete se. Visoki Čeh snažno servira, Španac ne uspeva da vrati već diže loptu u visinu, pravo ka nama trojici, konkretno meni, ali faktor iznenađenja je bio presudan pa će Kineskinja koja je bila pored mene imati uspomenu sa ovog istorijskog duela. Reče Viško da je u životu pogledao na hiljade teniskih mečeva i da mu loptica nikad nije pala šaka, a da je meni bilo dovoljno nekoliko minuta na Vimbldonu, ali šta vredi kad nisam bio spreman. Ionako imaju da se kupe loptice za dve i po funte. Nekih pola sata kasnije srećemo Bojanu Jovanovski, koja je u tihoj šetnji sa ocem tražila mir za duel sa Azarenkom. Tišina je prava priprema za bučnu Viktoriju koja je na kraju morala da ućuti I da prizna Bojani da je bila bolja.

Đokovic je na Centralnom terenu savladao Štepaneka, koji je uveo nešto novo u tenis, simuliranje. Padao je po travi kao italijanski centarfor, ljubitelj penala. Publici se to svidelo, tražila je spaktakl i dobila ga je. Novak se na momente mučio, ali sad je već u igračkim godinama koje podrazumevaju iskustvo i nije podlegao Čehovim trikovima. Imali smo prilike da slušamo i kako kolege Japanci komentarisu Novakov meč. Neobična dikcija koja podseća na početke Winning Eleven fudbalske simulacije. Možemo da se pohvalimo da na Vimbldon stižemo jutrom i pre Japanaca, pa imamo privilegiju da slušamo njihove tonske probe za prenose. Srećom, naše kabine su dobro izolovane, a ujutro nema baš mnogo ljudi na Centralnom terenu, inače bi policija sigurno došla da proveri ko to vrišti. Inače, oni su u priličlno velikom broju došli u London, a pravi hit je asistent tokom prenosa koji ceo dan sa blaženim osmehom sedi iza komentatora i nešto zapisuje. Meni deluje kao da bi mogao da bude šampion sveta u Starkraftu.

U nastavku takmičenja Đoković je lako eliminisao Simona, srećom povreda nije bila teže prirode. Prilika da se rasterećeno ode na Henmanovo brdo ili Marejev breg, kako ga sve češće zovu. Mišljenja o tome koji je pravi naziv su podeljena, čak i kod starijih ljubitelja tenisa, koji dobro pamte i Tima i Endija. Stariji gospodin koji kaže da će to uvek biti

Henmanovo brdo možda jedao najbolje obrazloženje i kolektivnu sportsku dijagnozu Britanaca: “Ne mogu nikad da zaboravim tu mizeriju koju su nam donosili Henmanovi porazi u polufinalima Vimbldona”. Subota je donela surovu kišu. Je l’ smo na Vimbldonu ili nismo?! Nadal i Federer lako, čekamo Anu Ivanović da počne, samo Serena da završi. I završila je – takmičenje. Aliz Korne je iskoristila njene brojne greške I izbacila je najranije još od 2005. PREČKA u Belo Horizonteu!!!

Nema više tenisa na Centralu, pa možemo da se posvetimo fudbalu. Čileanci su više pogađali prečku i stativu nego mrežu, pa su završili kao Serena. Prva nedelja je dobro prošla. Malo kiše, mnogo dobrog tenisa i jakih utisaka i nimalo Londona usled velikog broja mečeva tokom dana. Nedelja bi trebalo da je slobodan dan pa ćemo da odemo do grada. Stivi Vonder ima concert u Hajd parku, možda I odemo. Samo da ne bude kiše, da ne prizivamo. Ili bi to možda bilo Superstition.