Bio jednom jedan Pele…

Blog 30. pro 202212:50
Guliver Images

U nogometu postoji jedan koji je za mene nedvojbeno najveći svih vremena. Koji je to uvijek bio i koji će to ostati za mog života. Kralj nogometa. Pele...

Piše: Goran Stojanović

Djeca smo, klinci smo, nemamo mobitele, internet, računala, PlayStation i sva ostala moguća inemoguća čuda moderne tehnologije. Imamo samo lopte za nogomet i košarku, imamo igrališta, ponekad s “pravim” golovima i koševima, ako uhvatimo red pored starijih. Ako ne, što je bio češći slučaj, imamo livade na kojima se igramo nogometa označavajući golove s dijelovima odjeće. Imamo i radio-tranzistore na kojima “gutamo” prijenose utakmica i “crno-bijele” televizore na kojima, ako nam se posreći, tu i tamo uhvatimo pokoji sportski prijenos.

Obožavamo sport, igrati, gledati i pratiti. Naučili smo čitati svakodnevno čitajući Sportske novosti. Hvala im što su već tada postojale. Imamo već tada, u najranijem djetinjstvu, i svoje sportske idole, uzore i simbole. Kao što ih ima i svaki naraštaj nakon nas.

Imamo, mi, zagrebački klinci, Dinamo i Cibonu. Imamo, zapravo, sve što nam treba za sretno i bezbrižno djetinjstvo. Kada igramo nogomet, volimo oponašati radijske i televizijske sportske komentatore.

Vjerovali ili ne, tada su nam i neki od njih bili idoli. A bilo ih je mnogo koji su taj posao radili “s dušom”, koji su jednostavno znali prenijeti emociju neke sportske čarolije čak i na klinca koji je tek navukao školsku torbu na leđa. Ako je netko od nas “limača” zabio neki lijepi gol, ili samo izveo neki dribling u napadu koji bi nam se dopao, proderali bismo se “Ciicoo Kraaanjčaaar!”

Ako je netko znao lijepo iznijeti loptu iz obrane u napad, livadom bi se zaorilo: “Zaaajeeec!” Stariji i možda suptilniji među nama, koji su već uhvatili štoseve i bravure legendarnog Ive Tomića, dodali bi: “Dinamovo med i mlijeko, Zajec Zeko“.

Međutim, u onim vrlo rijetkim trenucima kada bi netko od nas klinaca u najboljem igračkom danu svog djetinjstva, možda i cijelog života, napravio s loptom nešto što bismo doživljavali kao nešto baš posebno, spektakularno, unikatno, čarobno, tada bismo se svi izdignuli iznad tog lokalpatriotskog narativa i jednostavno iz petnih žila zaurlali: “Peeeleee…” Da, tada još nije bilo Maradone na sceni. Messija ili Ronalda (kojeg god) još manje. Tada je, jednostavno, bio samo – Pele. Ako mene pitate, i danas je samo – Pele. Najveći svih vremena.

Guliver images

Koliko sam samo puta u svojim teniskim prijenosima, ponekad i u tekstovima, govorio i pisao kako me živciraju polemike, diskusije i priče oko najvećeg tenisača svih vremena. Koje se u zadnjih nekoliko godina toliko često nameću kao tobože nekakva jako važna tema.

Valjda zato što su u “toj utrci”, barem prema mišljenju većine fanova, dvojica koji su još uvijek aktivni sportaši, Rafael Nadal i Novak Đoković, te jedan koji se tek prije nekoliko mjeseci umirovio, Roger Federer. Ne znam zašto i ne znam kako to objasniti, ali kada je nogomet u pitanju, imam sasvim oprečno stajalište. Da, u nogometu postoji jedan koji je za mene nedvojbeno najveći svih vremena. Koji je to uvijek bio i koji će to ostati za mog života. Kralj nogometa. Pele…

Netko bi mi mogao prigovoriti zašto tako odvažno i odlučno za najvećeg biram čovjeka kojeg praktički nisam ni gledao uživo. Kada kažem uživo, ne mislim, dakako, doslovno, na stadionu, već barem putem TV-a, dok je još profesionalno igrao. Ali, odgovor je toliko jednostavan.

Držim kako pripadam onom naraštaju sportskih “luđaka” koji je još od djetinjstva, pa mladosti i zrelijeg doba, usvojio kulturu slušanja i čitanja onih starijih “sportskih luđaka” koji su s toliko strasti i emocija govorili ili pisali o velikanima nogometa, sporta ili bilo koje druge djelatnosti.

A o Peleu sam se naslušao i načitao priča i priča. Pa te to zaintrigira da s vremenom i sam istražuješ. I kako vrijeme ide i tehnologija napreduje, saznaješ sve više. I onda, kada pročitaš biografiju, novinske članke, pogledaš isječke na YouTubeu, pogledaš film Bijeg u pobjedu, procesuiraš i shvatiš tko je i što je bio Pele.

Sada, kada nas je napustio, vidim da se uglavnom koristi epitet “kralj”. Teško je, zapravo, smisliti neki koji bi bolje opisao modus operandi njegove karijere i njegovog života. Virtuoz s loptom, nogometni maestro. Bio je jednostavno – Pele…

Markus Ulmer via Guliver

Ime Edson dobio je, prema vlastitom iskazu, po izumitelju Thomasu Edisonu. On sam izumio je stil igranja nogometa kakav dotada nije bio viđen. Jasno, uvijek je bilo i uvijek će biti ekstra nogometaša, top-klasa, umjetnika s loptom, prije Pelea, u njegovo vrijeme i nakon njega. Ali, nitko nije igrao kao Pele.

Kako ja to mogu znati?

Kažem, slušao sam starije kojima sam vjerovao, a onda i sam pogledao video-isječke koji su me očarali. U ovom tekstu neću o njegovoj biografiji, ona je svima koji vole i prate nogomet dobro poznata. Ali, kada bih i krenuo, zar nije dovoljno reći da je osvojio tri svjetska prvenstva s Brazilom. Samo to i ništa više je sasvim dovoljno za argument o najvećem svih vremena. A tek svi golovi koje je zabio, a tek svi prodori kada bi prošao trojicu-četvoricu suparničkih igrača kao da ih nema na terenu.

Dobro, to je kasnije radio i Maradona, to je radio i još uvijek radi i Messi. U današnje vrijeme, ako mene pitate, to najbolje i najspektakularnije radi Kylian Mbappe. Koji je veći dio nedavnog finala Svjetskog prvenstva prespavao. A onda, kada se probudio, baš me podsjetio na Pelea. Uzmeš loptu, kreneš, prođeš jednog, drugog, trećeg, ostavljaš ih za sobom i prosipaš srebrnu prašinu na svojoj trasi.

Tako to danas radi Mbappe, tako je to radio zadnjih petnaestak godina Messi, i još uvijek radi kada je pravi dan, prije njih Maradona, a još puno ranije – samo u znatno težim i lošijim uvjetima, kada uzmemo u obzir sve čimbenike razvoja i napretka nogometne tehnologije protokom vremena – tako je to, i možda, barem prema mom subjektivnom dojmu, možda još i malo bolje je to radio Pele…

Bio je velemajstor nad velemajstorima nogometne igre, ali bio je i puno više od toga. Bio je simbol nogometa i sporta. Sinonim za nogomet, za tu brazilsku nogometnu čaroliju. Priznajem, kada napišem da je bio najveći, moguće da je u pitanju taj sentiment još iz djetinjstva.

Slike iz djetinjstva sve više blijede, ali ja se stvarno još uvijek dobro sjećam njegove oproštajne utakmice koju je 1. listopada 1977. godine odigrao pred 75.646 gledatelja na Giants Stadiumu u New Jerseyju, u prijateljskom dvoboju jedina njegova dva kluba u karijeri. Brazilski Santos, u kojem je postao legenda i njujorški Cosmos, u koji je prešao 1975. godine uz “asistenciju” tada vrlo utjecajnog američkog političara Henryja Kissingera.

AP Photo/Andre Penner, File via Guliver

Kroničari tog doba opisivali su kako je nakon tog transfera u New Yorku zavladala euforija koja se mogla usporediti s “Beatlemanijom”, koju su izazvali članovi slavne liverpulske četvorke desetljeće ranije.

U zračnoj luci prilikom dolaska dočekalo ga je 20 tisuća zaluđenih navijača. Iako sam tada bio “mulac” koji je tek krenuo u osnovnu školu, sjećam se te emocije koju sam osjetio kada je zabio “golčinu” u toj oproštajnoj utakmici. Sjećam se da sam već tada, koliko je to bilo moguće u toj dobi, dobio konture onoga što je ljudima na ovom našem planetu predstavljao Pele…

Od reprezentacije Brazila oprostio se šest godina prije definitivnog “zbogom nogometu”. Za Brazil je već tada dao toliko puno, ali njegova čarolija trajala je, velim, sve do te spektakularne oproštajne utakmice, koju je, kao i cijelu karijeru, kao i cijeli nogometni i životni put, odradio sa stilom. Pa je tako prvo poluvrijeme odigrao za Cosmos, a drugo za Santos. U prvom poluvremenu zabio je za njujorški sastav fenomenalni gol iz slobodnog udarca s nekih 30 metara. Nije tu bilo labavog pristupa, puštanja, namještanja.

Čvrsto vjerujem kako u ta, romantična vremena, igračima koji su upriličili Peleov oproštaj tako nešto ne bi niti palo na pamet. Igralo se ozbiljno, iako je utakmica bila revijalna, prijateljska. Jednostavno je još jednom, po zadnji put, to bio Pele. Iako mi niti dan-danas, kada pogledam taj gol na YouTubeu, nije jasno zašto su igrači Santosa postavili samo dvojicu u živi zid. Kao da nisu znali s kime imaju posla. Bio je to Peleov posljednji, 1.281. gol u karijeri. Zabio ga je pred očima oca i supruge koji su na licu mjesta blistali od sreće i ponosa promatrajući Maestrov posljednji ples.

Tijekom poluvremena je Cosmosov dres s brojem 10 darovao svom ocu, također bivšem nogometašu Dondinhu. Santosov dres s brojem 10 uručio je pak, Waldemaru de Britu, čovjeku koji je otkrio njegov talent kada je imao 12 godina.

Kada za nogometnu zajednicu još nije bio Pele, već samo neki nepoznati dječak Edson Arantes do Nascimento.

Doduše, nadimak Pele, pod kojim se proslavio, dobio je još kao klinac. Govorio je da ga nikada nije volio. Tada su njegov nadimak znali samo dječaci s kojima je igrao i s kojima se, jer su ga tako zvali, znao i potući. Tek kasnije je taj nadimak postao nešto puno više od pukog nadimka Pele… Na toj oproštajnoj utakmici, o kojoj dosta pišem jer je to, na nekoj za mene simboličnoj razini, bio Peleov nogometni kraj, barem u svojstvu aktivnog igrača, a moj početak upoznavanja s ikonom i najvećom svjetskom nogometnom legendom, bio je prisutan još jedan, po mnogima, najveći iz svog sporta – boksački kolos Muhammad Ali.

Izvještaji govore kako su taj medijski spektakl pratila 343 novinara, 168 foto-reportera, 165 osoba iz radijske i televizijske branše, te 90 osoba koje su sudjelovale u izradi filma o Peleu. Možda za današnje vrijeme te brojke i nisu nešto posebno, ali za ondašnje su bile nezamislive.

JezxTighe via Guliver Images

Neki su kroničari zapisali kako nazočnost Pelea i Alija na istom mjestu ne predstavlja samo spoj dvojice tada najvećih i najpopularnijih sportaša, već i ljudi općenito. Ne znam jesu li možda i pretjerali, nije ni važno. Netko od novinara publicirao je riječi koje je Muhammad Ali tom prilikom uputio Peleu: “Ne zaboravi, ti i ja smo dvojica najvećih na cijelom svijetu!”

Puno, puno godina kasnije, neki nepoznati junaci, navijači hrvatske nogometne reprezentacije, u trenutku inspiracije duhovito su osmislili šaljivi refren: “Batistuta Gabriele, za tebe je Olić Pele”…

Komentari

Vaš komentar